U Srbiji je nažalost, kao što je svima poznato, veliki broj društvenih preduzeća završio u stečaju. Stečajni postupci zbog neefikasnosti države traju godinama, nekada i decenijama, a poverioci, među kojima je veliki broj građana koji su bili zaposleni u tim preduzećima, ne uspevaju da naplate svoja potraživanja, iako su im ista priznata pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama.

Pored činjenice da su domaći sudovi ionako spori i preopterećeni predmetima, dužini trajanja stečajnih postupaka doprineli su i često menjanje zakonske regulative, kao i različiti politički i drugi uticaji, što je sve dovelo do toga da veliki broj građana stekne utisak da je naplata njihovih potraživanja od društvenih preduzeća u stečaju neostvariva.

Država je pokušala da stečaj društvenih preduzeća sprovede sa istim posledicama kao kod stečaja preduzeća u privatnoj svojini, tj. da u slučaju da na kraju stečajnog postupka nema dovoljno sredstava društvenog preduzeća za isplatu potraživanja konstatuje da je preostala potraživanja nemoguće naplatiti.

Ipak, Evropski sud za ljudska prava zauzeo je stav da se kod stečaja društvenih preduzeća ne mogu primeniti ista pravila, tj. da je društvena svojina suštinski jednaka državnoj, pa je za naplatu dugova ovih preduzeća odgovorna država.

U skladu sa navedenim stavom Evropskog suda za ljudska prava svi građani imaju pravo na naplatu potraživanja od preduzeća u društvenoj svojini ili potraživanja koja su nastala u vreme kada je preduzeće bilo u društvenoj svojini.

Pravo na naplatu potraživanja iz radnog odnosa ili u vezi sa radnim odnosom imaju svi zaposleni (ili bivši zaposleni) koji imaju sudski priznato potraživanje prema društvenim preduzećima (ili preduzećima koja su bila društvena u trenutku nastanka potraživanja).

Pravo na naplatu potraživanja imaju i drugi poverioci, ako su im ista priznata pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama.

Evropski sud za ljudska prava u Strazburu je u više presuda zauzeo stav da je višegodišnje trajanje stečajnih postupaka, kojima se krši pravo građana na suđenje u razumnom roku neprihvatljivo, te da građani kojima je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku imaju pravo na naknadu kako nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka, tako i materijalne štete u visini neisplaćenog potraživanja.

Evropski sud za ljudska prava, a pod njegovim uticajem i Ustavni sud Srbije, su zauzeli stav da je država odgovorna za dugove preduzeća sa većinskim društvenim kapitalom, te da je zbog odgovornosti države za dugo trajanje postupka država dužna da isplati potraživanja poverioca društvenih koja su priznata, a nenaplaćena.

Naplata ovih potraživanja vrši se sudskim putem, pred redovnim sudovima, a eventualno i pred Ustavnim sudom Republike Srbije i Evropskim sudom za ljudska prava.

Radi pokretanja sudskog postupka potrebno je priložiti određene dokaze:

– Pravosnažnu presudu u kojoj je priznato potraživanje iz radnog odnosa ili u vezi sa radom (u originalu ili overenoj fotokopiji) ili

– Rešenje o izvršenju presude i/ili Zaključak stečajnog suda kojim je priznato potraživanje.

Postupci se pokreću podnošenjem prigovora zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, pred sudom koji se vodi postupak, a u slučaju neuspeha ovog postupka, postupak se po žalbi nastavlja pred Ustavnim sudom Srbije, i eventualno pred Evropskim sudom za ljudska prava.

Uspešnim okončanjem ovih postupaka, poverioci stiču pravo na naknadu nematerijalne štete, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, i prava na naknadu materijalne štete, u visini nenaplaćenog potraživanja sa kamatama, a za naknadu oba vida štete odgovorna je Republika Srbija.